Search

Mirjana Avramović: Saradnja roditelja i nastavnika od presudnog značaja za dobrobit dece

U vremenu brzih tehnoloških promena i sve veće digitalizacije društva, živa reč i neposredna razmena mišljenja postaju dragoceniji nego ikad. Inspirisana potrebom da se čuju i razmene ideje koje nas kao pojedince i društvo oblikuju, profesorka razredne nastave Mirjana Avramović pokrenula je ciklus tribina “Da se čujemo…” u Kolarčevoj zadužbini. Ovaj serijal okuplja ugledne intelektualce, umetnike i stručnjake, pružajući priliku za otvoren razgovor o temama koje su ključne za savremeno društvo.

Kako ste dobili ideju za jedan ovakav projekat i ko su oni koji su pozvani da se čuju?

– Kroz dugogodišnji rad sa učenicima, komunikaciju sa roditeljima i razgovore sa prijateljima, shvatila sam koliko je važno da se okupimo i razgovaramo o vrednostima koje nas oblikuju i održavaju. Kolarac je decenijama mesto gde su intelektualni i duhovni autoriteti govorili o ključnim društvenim pitanjima, pa sam odlučila da upravo ovde pružimo prostor za razmenu mišljenja. Naziv ciklusa “Da se čujemo…” simboličan je poziv svima, bez obzira na godine, profesiju ili interesovanja, da dođu i slušaju ljude koji imaju šta da kažu, ljude koji mogu biti naši učitelji. Uprkos svim modernim načinima komunikacije, verujem da živa reč ima najjači uticaj i najbrže dopire do uma i srca.

Ciklus je otvorio akademik Matija Bećković, jedan od najznačajnijih srpskih književnika, a nakon njega su tribine nastavili ugledni novinari Jelena i Aleksandar Gajšek. Ove tematski raznolike tribine privukle su veliku pažnju publike. Šta biste izdvojili kao najvažniji utisak sa dosadašnjih okupljanja?

– Najjači utisak su poruke koje su gosti uputili. Akademik Matija Bećković je svojim jedinstvenim satiričnim pristupom osvetlio savremene fenomene poput opsesije večnom mladošću i zdravljem, istakavši da je suština u bogatstvu duha i intelekta, koje se stiče neprestanim radom na sebi. Jelena i Aleksandar Gajšek su kroz lična iskustva govorili o izgradnji i očuvanju porodičnih vrednosti, naglašavajući da je ljubav temelj svega-pokretač, oslonac i suština porodičnog i profesionalnog života.

Radite kao profesor razredne nastave u jednoj od najuglednijih beogradskih škola i poznati ste po angažmanu koji prevazilazi okvire učionice. Koliko je važno da prosvetni radnici učestvuju u obrazovnim projektima izvan škole?

– Čovek se uči dok je živ, i ja se trudim da ličnim primerom to svedočim. Smatram da oni koji podučavaju druge treba i sami da stvaraju nove obrazovne sadržaje iz kojih će se nešto naučiti, pa čak i oni sami. Svaki edukator treba da bude otvoren za nova saznanja i da stalno traga za načinima kako da unapredi svoj rad i doprinese zajednici.

I Jelena i Aleksandar Gajšek su roditelji Vaših bivših učenika. Kako kao pedagog gradite odnos sa roditeljima i koliko je ta saradnja ključna u obrazovanju i vaspitanju novih generacija?

– Od prvog roditeljskog sastanka negujem otvoren i transparentan odnos sa roditeljima. Svaka generacija učenika je nova prilika za zajednički rad i rast. Od prvog roditeljskog sastanka maksimalno pružam ruku saradnje i tokom četiri godine o svemu što radim sa učenicima, i u nastavi i van nje, sa njima se konsultujem i uvažavam njihovo mišljenje. U našem odnosu neprestano je prisutna dobra namera iz koje proističu kvalitetan rad i obostrano zadovoljstvo i poverenje. Smatram da je saradnja roditelja i nastavnika od presudnog značaja za dobrobit dece.

Vaš rad sa učenicima uključuje različite vannastavne aktivnosti koje podstiču kreativnost, timski duh i razvoj socijalnih veština. Možete li izdvojiti neke od njih?

– Kao primer izdvojila bih TV emisiju “Da porasteš do deteta”, koju sam uređivala na TV Hram, a u kojoj su učestvovali moji učenici. Takođe, organizujem berbe jabuka, gde deca iz urbanih sredina imaju priliku da upoznaju seoski ambijent i tradicionalne poslove, kao i posete muzejima, fabrikama i različitim institucijama. Posebno bih naglasila primenu dramske pedagogije u nastavi, kroz koju deca ne samo da razvijaju talente, već i socijalne veštine. Naše predstave obrađuju društveno važne teme poput nasilja, siromaštva i otuđenosti, a svaka predstava uključuje i gostovanje stručnjaka koji dodatno osvetljava poruku koju deca šalju publici.

Smatrate li da rad sa decom danas zahteva veću posvećenost nego ranije?

– Svakako, ali na drugačiji način. Današnje generacije odrastaju uz telefone, društvene mreže i video igre, što značajno menja način njihovog razmišljanja i komunikacije. Mi ne možemo samo pričati o štetnosti tih navika i očekivati da ih deca jednostavno odbace. Moramo im ponuditi alternative. Zato sam kreirala predstavu “Anno Domini 2125”, koja kroz umetnički izraz upozorava na opasnost od otuđenja i virtuelnog sveta. Deca su to odlično razumela i kroz glumu prenela snažnu poruku da ne žele da žive u svetu bez pravih ljudskih odnosa.

U septembru ćete primiti novu generaciju učenika, dok se od jedne rastajete. Kakva osećanja u Vama bude ta dva trenutka?

– Svaka generacija koju ispratim za mene je kao pročitana knjiga, koju pažljivo stavljam na policu svoje duše. A svaka nova – nova priča, čiju koricu otvaram sa radošću, bogatija za iskustva prethodnih godina, sa željom da svaka nova stranica bude ispunjena lepotom i znanjem.

Koji su Vam planovi za budućnost?

– Cilj mi je da ciklus tribina “Da se čujemo…” preraste u panele-diskusije, gde bi pored predavača učestvovali i stručnjaci iz različitih oblasti, uz aktivno uključivanje publike. Nadam se da bi taj projekat mogao pronaći mesto i u medijima, kako bi poruke koje se na tribinama prenose doprle do ljudi širom zemlje. Želja mi je da podstaknemo dijalog i razmenu ideja koje mogu doprineti društvu.

Podeli:

Ostavi komentar